Najistaknutiji predstavnik knjizevnosti 19. veka I jedan od najvecih pesnika celokupne srpske knjizevnosti jeste Petar Petrovic Njegos. Za petnaest godina knjizevnog rada napisao je vise rodoljubivih, poboznih, prigodnih I misaonih pesama. Najbolje Njegosevo knjizevno delo I jedno od najboljih u celokupnoj jugoslovenskoj knjizevnosti jeste Gorski vijenac. Za predmet Gorskog bijenca Njegos je uzeo “istragu poturica u Crnoj Gori, koja je po njegovom datiranju I izvrsena krajem 17 veka. Nije to nikakva slucajnost sto je glavni junak u ovom delu ceo kolektiv. U spevu je prikazana jedna herojsko-patrijahalna zajednica.U takvoj sredini pojedinci, naravno, imaju u manjoj ili vecoj meri I svojih licnih teznji zelji strasti prohteva ali sve je to postignuto sve to mora biti potcinjeno interesima plemena kojima pripadaju. MandusIc svoju ljubav moze da manifestuje samo u snu; Ruza Kasanova, koja je mnifestuje javno , tragicno zavrsava.Tako je I sa drugi intimnim osecanjima drugih. Gorski vijenac je uglavnom napisan narodnim govornim jezikom pesnikovog uzeg zavicaja stare Crne Gore.