Gotovo da me je porazila zivotnost i gorchina romana "Kad su cvetale tikve" skrivene iz paravana lezernog, skoro zabavnog pripovedanja zivota glavnog lika. Milion pitanja sama su se postavljala.

Zar je moralo sve tako biti, zar se chovek ne moze usprotiviti sudbini i nedozvoliti joj da ga vodi gde ona hoce? Zar se ne mogu zaustaviti dogadjaji i ljudi, postupci i njihove posledice? I zar se sam(a) nisam hiljadu puta osetio(la) da radim neshto ne svojom voljom, vec kao da se prepushtam zivotu da me nosi.

Lik Ljube me je prosto osvojio. Video(la) sam Beogradske ulice u prvim godinama posle rata i njega kako koracha u zivot pun sebe ravnodushan na sve shto se dogadja van Dushanovca, van njegovog drushtva, van boksa. Video(la) sam ga. Mladog vetropira zeljnog da bude neko u svom drushtvu, kako prihvata i sve njegove norme kao svoje ne razmishljajuci o njihovoj ispravnosti. Ono shto ga je drzalo da se u potpunosti ne prepusti loshem bila je njegova porodica, puna ljubavi i uvek snazna. Ali ona je bila ta zbog chijeg raspadanja i on pochinje duhovno da propada; sa njom nestaje svest o dobru i zlu, o onom shto je ispravno i o onom shto nije. Prvi oblak koji se nadvio nad srecom njegove porodice, bila je nepravda uchinjena  njegovom bratu, primerenom ilegalcu koji je igrom sluchaja zavrshio na Golom otoku. To je unelo nemir u njegovu porodicu, rastuzilo majku, slomilo oca, ali on je ishao dalje, noseci u sebi mladalachko srce puno nade u bolje sutra. Ono shto ga je prelomilo bila je smrt njegove sestre, ravnodushnost koja je  njegovo srce uchinila surovim a njega potchinjenim samo jednom trenutku - onom kada ce videti Stoleta Apasha krivog za smrt njegove sestre, mrtvog. Nije to bila zelja za pukom osvetom. To je bila norma koju je trebalo  isposhtovati, neki ulichni zakon koji je trebalo slediti. Zbo njega je ostao bez sestre i roditelja koji su umrli od tuge, ali osveta nije doshla iz njegovog srca, vec se nekako sama nametnula.

Nije tu bilo besa, ni kada se suochio s njim, i sve je mnogo vishe lichilo na bokserski mech nego na ubistvo, na dvoboj koji je iako neravnopravan, ipak bio nachin da se udovolji nepravda. Apash josh nije bi mrtav kada su ga nashli, ali nije rekao ime svoga ubice - i sam je poshtovao svoja pravila do poslednjeg trena.

Ipak ovaj dogadjaj je za Ljubu bio najveci poraz, a najveca osuda bio je oproshtaj Apasheve majke. Odjedom se osetio kao stranac. Tu gde je rodjen, za njega je zivot stao kada je pogodjen lichnom tragedijom prestao da zivi, i sada kada se okrenuo natrag svi su vec bili daleko ispred njega. Zato je i otishao i ostavio iza sebe sve shto mu je znachilo, sa znanjem da se nikada nece vratiti. Osetio je da vechno nosi u sebi cheznju za svojim korenima, za mestom gde je ponikao, i tihu, upornu tugu shto je dozvolio sebi da se prepusti sudbini.

Napisao ?
Škola Gimnazija "Miloš Savković" Aranđelovac
Godina ?
Da li je ikada pročitan ?